Zadnje jutro našeg boravka
u Francuskoj dočekali smo opuštenije nego prethodna. Duže spavanje i lijeno
polagano spremanje. Noć smo proveli u selu St. Michel de Maurianne (foto album). Maurianne je
još jedna riječna dolina koja od davnina služi za transport ljudi i roba, a ime
same rijeke koja je usjekla dolinu je L'Arc. Francuzi su u usku dolinu uspjeli
smjestiti malu lokalnu cestu, magistralnu željezničku prugu s dva kolosijeka i
autocestu. Zbog nedostatka prostora autocesta praktički uopće ne ide po tlu
nego se nalazi „u zraku“, konstantno podignuta uvis teškim betonskim nosačima.
Kao da je cijela autocesta vijadukt.
U Alpama, rijeke i njihova vodena moć glavni su izvor života – zahvaljujući
rijekama, koje su milijunima godina brazdale svoju dolinu između visokih
planina, u dolinama je stvoreno nešto ravnog tla na kojem ljudi mogu izgraditi
naselja, ceste, urediti polja. Tijekom ovog putovanja vidjeli smo četiri takve
riječne doline iznimne ljepote, po jednu u svakom departmanu u kojem smo bili:
rijeka Durance u Gornjim Alpama, Ubaye u Alpama Gornje Provanse, Le Romanche u
departmanu Isere (naziv doline je Oisans) i sada L'Arc ovdje u dolini Maurianne.
St. Michel je malo selo, ali vrlo poznato u biciklističkim krugovima budući da su u neposrednoj blizini sela brojni poznati „col“-ovi (Telegraphe, Galibier, Madelaine, Cenis…). Mjesto je puno biciklista od kojih su neki već u rano jutro krenuli na uspone. U selu (kao i u ostatku alpske Francuske) biciklisti imaju i svoje zasebne semafore na raskrižjima, a vozačka kultura i tradicija je takva da je biciklist praktično uvijek u prednosti pred automobilom.
Spremili smo stvari u auto i odjavili se iz hotela. Vida, Pavo i Adam odlučili su obaviti posljednji uspon na 12 km udaljeni Col de Telegraphe. Zahtjevan uspon lako pamtljivog imena ipak nije u rangu le Alpe d'Hueza, a u velikim utrkama obično služi kao zagrijavanje za puno teži Col de Galibier, koji se nalazi odmah iza njega. Dečki su po povratku potvrdili te dojmove – Telegraphe nikako nije mačji kašalj, radi se o ozbiljnom i lijepom šumovitom usponu, ali ipak znatno lakšem od Hueza.
Ja više nisam imao snage za nove uspone. Bilo ih je dovoljno u zadnja 3 dana. Umjesto toga, odlučio sam se praviti Francuzom. Jutro je bilo prekrasno, sunčano, i ja sam se biciklom lagano provezao po selu, u kiosku kupio „L'Equipe“ (francuske „Sportske novosti“ u kojima je prva polovica potpuno posvećena Touru) te naposljetku pronašao ono što sam tražio – šarmantni mali kafić s terasom na malom seoskom trgu. Naručio sam najveću kavu koju su imali, s guštom pripalio cigaretu, listao novine (unatoč tome što je moje znanje francuskog ograničeno na desetak riječi) i bavio se najboljim „sportom“ na svijetu – promatranjem ljudi. Nirvana…
Dečki su se brzo vratili s Telegrapha (prebrzo, ako se mene pita). Uslijedilo je pakiranje bicikala na nosač auta, posljednji francuski ručak (u istom „mom“ kafiću koji je ujedno i restaurant) i oko 13:00 krenuli smo nazad prema Hrvatskoj. Prolazimo kroz 13 km dugački (i bezobrazno skupi!) tunel Frejus na granici Francuske i Italije. Dalje se vozimo sjevernom Padskom nizinom , prolazeći pored Torina, Milana, Bergama, Brescie, Verone, Vicenze, Padove, Venecije… Vidina Honda Civic odlično se drži cijelim putem (uostalom, kao i tijekom kompletnog putovanja tijekom kojeg nam je praktički bila rezervni dom). U noći sa subote na nedjelju napokon stižemo nazad u Požegu.
I to je to ljudi, hvala na čitanju, pozdrav do nekog drugog putovanja i nekog drugog putopisa…
St. Michel je malo selo, ali vrlo poznato u biciklističkim krugovima budući da su u neposrednoj blizini sela brojni poznati „col“-ovi (Telegraphe, Galibier, Madelaine, Cenis…). Mjesto je puno biciklista od kojih su neki već u rano jutro krenuli na uspone. U selu (kao i u ostatku alpske Francuske) biciklisti imaju i svoje zasebne semafore na raskrižjima, a vozačka kultura i tradicija je takva da je biciklist praktično uvijek u prednosti pred automobilom.
Spremili smo stvari u auto i odjavili se iz hotela. Vida, Pavo i Adam odlučili su obaviti posljednji uspon na 12 km udaljeni Col de Telegraphe. Zahtjevan uspon lako pamtljivog imena ipak nije u rangu le Alpe d'Hueza, a u velikim utrkama obično služi kao zagrijavanje za puno teži Col de Galibier, koji se nalazi odmah iza njega. Dečki su po povratku potvrdili te dojmove – Telegraphe nikako nije mačji kašalj, radi se o ozbiljnom i lijepom šumovitom usponu, ali ipak znatno lakšem od Hueza.
Ja više nisam imao snage za nove uspone. Bilo ih je dovoljno u zadnja 3 dana. Umjesto toga, odlučio sam se praviti Francuzom. Jutro je bilo prekrasno, sunčano, i ja sam se biciklom lagano provezao po selu, u kiosku kupio „L'Equipe“ (francuske „Sportske novosti“ u kojima je prva polovica potpuno posvećena Touru) te naposljetku pronašao ono što sam tražio – šarmantni mali kafić s terasom na malom seoskom trgu. Naručio sam najveću kavu koju su imali, s guštom pripalio cigaretu, listao novine (unatoč tome što je moje znanje francuskog ograničeno na desetak riječi) i bavio se najboljim „sportom“ na svijetu – promatranjem ljudi. Nirvana…
Dečki su se brzo vratili s Telegrapha (prebrzo, ako se mene pita). Uslijedilo je pakiranje bicikala na nosač auta, posljednji francuski ručak (u istom „mom“ kafiću koji je ujedno i restaurant) i oko 13:00 krenuli smo nazad prema Hrvatskoj. Prolazimo kroz 13 km dugački (i bezobrazno skupi!) tunel Frejus na granici Francuske i Italije. Dalje se vozimo sjevernom Padskom nizinom , prolazeći pored Torina, Milana, Bergama, Brescie, Verone, Vicenze, Padove, Venecije… Vidina Honda Civic odlično se drži cijelim putem (uostalom, kao i tijekom kompletnog putovanja tijekom kojeg nam je praktički bila rezervni dom). U noći sa subote na nedjelju napokon stižemo nazad u Požegu.
I to je to ljudi, hvala na čitanju, pozdrav do nekog drugog putovanja i nekog drugog putopisa…
Za one kojima fotki nikad dosta,
napravljen je još jedan foto album sa fotkama koje su "izvučene" iz GoPro kamere!
napravljen je još jedan foto album sa fotkama koje su "izvučene" iz GoPro kamere!
Nema komentara:
Objavi komentar