15.7.2013. - Avantura počinje!!!

Sunce zalazi, vrijeme je da se krene
Krećemo!!!!

Tour de France, here we come!

Sutra se javljamo iz Gap-a

16.7.2013. - Tour de France - 16. etapa

Briancon
Prvi, najduži dan… zapravo je počeo još dan ranije u 20:30, napuštanjem Požege i polaskom prema 1130 km udaljenom Gapu, glavnom gradu francuskog departmana Hautes Alpes (Gornje Alpe) i, što je nama još važnije, cilju 16. etape 100. Toura de France. Četiri člana BBK Požega, četiri bicikla i jedna moćna Honda. Noćni put išao je preko Zagreba, Ljubljane , Venecije, Verone, a zoru smo dočekali u okolici Milana. Nešto malo iza Torina susreli smo se s Alpama, a nedugo zatim prošli smo i naš prvi prijevoj (ovaj put vozeći auto), 1850 m visoki Montgenevre, na granici Italije i Francuske.  Nakon prijevoja slijedi oštar spust prema Brianconu, prvom gradu u Francuskoj, u kojem smo napravili malo veću pauzu. Spektakularan grad, s alpskim vrhovima koje brane ogromne tvrđave, i starim gradom uvrštenim na UNESCO listu svjetske baštine. (foto album)


Ciljna ravnina u Gap-u
Preostalih stotinjak kilometara do Gapa prošli smo zaobilazeći stotine biciklista koji su, kao i mi, željeli prisustvovati cilju 16. etape. Nakon dolaska u sam grad, oko 11 sati, došao je red i na prvu francusku vožnju biciklima. Ništa dugo ni zahtjevno, par ravnih kilometara, ali na zaista posebnom mjestu – dugačkoj ciljnoj ravnini etape. Stvarno je jedinstven osjećaj prolaziti cestom kojom će par sati kasnije najbolji svjetski biciklisti sprintati u želji za etapnom pobjedom. Prošli smo kroz oznake za 3 i 2 kilometra do cilja te ispod legendarnog „Flame Rouge“, a staza je bila već gotovo potpuno postavljena. Još smo malo promatrali posljednje pripreme za etapu, svu tu strku koju stvaraju radnici, organizatori, policajci, te najviše fanovi iz svih dijelova svijeta (osim domaćina, uvjerljivo najviše bilo je Norvežana, ali prepoznali smo i zastave Australije, Velike Britanije, Slovačke, SAD-a, Južne Afrike, Danske, Makedonije i mnogih drugih). Obavili smo i ručak, a nakon toga smo ponovo izišli na ciljnu ravninu kako bi pronašli mjesto na kojem ćemo pratiti sam dolazak biciklista. Prvu slobodnu poziciju uz ogradu našli smo na otprilike 400 m od ciljne linije. (foto album)


Froom, Rodriguez, Quintana...
Dva sata stajanja na upeklom suncu donijelo nam je crvenilo kože, promatranje karavane, navlačenje s dječicom za njihove beskorisne poklončiće. Ma sve u svemu ok, bitno da smo dobro pogledali završni sprint pobjednika etape Portugalca Rui Coste , najjačeg čovjeka današnjeg uspješnog bijega, te da smo pozdravili i sve ostale bicikliste koji su još dugo vremena nakon njega u malim skupinama ili pojedinačno ulazili u cilj. Današnja etapa je u potpunosti razlomila peloton. 




Priprema bicikla za kronometar
Još malo „muvanja“ u blizini crte finiša, promatranje proglašenja, i došlo je vrijeme za zadnji napor današnjeg dana – vožnja do 50-ak km udaljenog Meolans Revela, našeg smještaja tijekom prve dvije noći. Ipak, tijekom puta čekalo nas je još jedno lijepo iznenađenje – u jednom tipičnom alpskom selu vidjeli smo parkirane kamione, buseve, ali i osoblje triju ekipa – Katuše, Vacansoleila i, na Pavino oduševljenje, njegovog omiljenog Garmin Sharpa. Bili smo u mogućnosti iz neposredno blizine promatrati mehaničare tih ekipa, koji su bili zauzeti pripremom bicikala za sutrašnji kronometar. Stvarno lijep osjećaj… Laku noć svima iz francuskih Alpa!  (foto album)

17.7.2013. - MTB vožnja - Plan Bas 1835 mnv



We love MTB
Dobar dan svima! Živi smo i zdravi, pomalo umorni, ali i dalje puni entuzijazma. Današnji dan (srijeda, 17.7.) sadržavao je dvije glavne aktivnosti, pa zbog toga idu i dva izvještaja – jedan o prijepodnevnoj vožnji do 1835 metara nadmorske visine (mnv), a drugi o 17. etapi Toura, individualnom kronometru od Embruna do Chorgesa. 

Imamo društvo
Naše prenoćište smješteno je u pitoresknom selu Meolans (departmant Alpes de Haute Provence – Alpe Gornje Provanse), koje se nalazi u prekrasnoj dolini rijeke Ubaye. Prije doručka malo smo „njuškali“ po prenoćištu i pronašli kartu MTB ruta po dolini Vallee de l'Ubaye. Na brzinu smo organizirali team briefing, tijekom doručka, i uz maslac i cornflakes odlučili izvesti nama najbližu označenu rutu. Već dvadesetak minuta nakon dogovora bili smo na biciklima. (Foto album)

Kratki odmor
Ruta nas je vodila od našeg Meolansa (1040 mnm) do 3 km udaljenog sela Le Martinet – pretežno spust u kojem smo izgubili oko 150 mnm. U Le Martinetu kreće uspon, dug 16 km, koji cijelim putem prati rijeku Laverq, pritoku Ubaye. Prvi dio uspona, otprilike 8 km, je po uskoj asfaltnoj cesti, sličnoj cestama po kojima se voze brdske etape velikih tourova. Usputna točka bila nam je selo St. Barthelemy na 1238 mnm. Divili smo se pogledu na planinske vrhove oko nas i zapjenjenu rijeku duboko u kanjonu ispod, ali to je tek bila uvertira za ono što nas je očekivalo. Strne serpentine vodile su do l'Abbaye de Laverq (opatija Laverq), samostana na otprilike 1600 mnm. Usput smo prošli pored pastirice s kozama i ovcama, koje su pasle na alpskim pašnjacima omeđenima strmovitim vrhovima.  Asfalt je prestao oko 3 km prije samostana, a čekalo nas je još 5 km puta do zadnje točke naše rute, proplanka pod nazivom Plan Bas. 
Alpski potočić
Početak našeg uspona bio je po asfaltu, nastavak po utabanom makadamu, a završnica je bio pravi MTB – kamenite valovite uske staze, uz rijeku Laverq nekoliko metara s naše desne strane i veliki broj alpskih potočića preko kojih je išla ruta, a koji su se ulijevali u Laverq. Zadnji kilometar je bio šumski kameniti uspon, vrlo strm (do 20%), na kojem su neki pomalo i gurali J, ali unato tome, osvojili smo Plan Bas i došli do kraja rute. 1835 mnm, meni osobno treći najviši vrh u životu, a najviši osvojen biciklom. Malo odmora i fotkanja na mostu ispod Plan Basa, a nakon svega je slijedilo ono što je Vidu najviše zanimalo – spust nazad do Le Martineta. Spust je bio pun adrenalina i stvarno brz. Imali smo i dobar razlog za žurbu – trebalo je doći do Chorgesa, cilja etape, i zauzeti svoje mjesto u ciljnoj ravnini.   

17.7.2013. - 17. etapa - kronometar



Vidikovac sa brane
Ako ste pročitali prvi današnji izvještaj, s vožnje na 1835 mnm, vjerojatno shvaćate da smo bili pomalo „kratki“ s vremenom. Oko 12:30 vratili smo se „kući“ u prenoćište, na brzinu otuširali i ručali „s nogu“, sjeli u auto i krenuli prema cilju etape, 45 km udaljenom Chorgesu. Iako smo se žurili, nismo mogli odoljeti stati na vidikovcu iznad jezera Serre-Poncon. Prekrasno umjetno jezero tirkizne boje, kojeg natapaju rijeke Durance i Ubaye, zagradila je ogromna brana građena od 1955. do 1960. godine. Brana se u to doba nazivala „graditeljskim pothvatom stoljeća“. Ne znam opravdava li građevina tako bombastičnu titulu, ali je definitivno remek djelo graditeljstva.

Pozicija odabrana
Petnaestak kilometara nakon vidikovca stigli smo do Chorgesa, sela od 2600 stanovnika koje je dobilo veliku čast biti domaćinom jedne od ključnih etapa Toura. Smjestili smo se na 370 metara od cilja i revno podržavali sve vozače koji su prolazili na doslovno nekoliko centimetara od nas. (foto album)
Evo nekoliko „flashova“ kojih ću se ja sjećati u dugim zimskim noćima: hrvatska zastava izvješena na ogradi (jučer u Gapu nismo ju mogli izvjesiti jer smo prekrivali sponzorski pano, danas smo ju stavili na pano istog sponzora i nije bilo nikakvih problema); objašnjavanje francuskom susjedu uz ogradu o tome koju zemlju ta zastava predstavlja, puno opuštenija atmosfera nego jučer u Gapu (manja gužva); zgodne Slovakinje u zelenim majicama koje navijaju za Sagana; napor na licima vozača koji se bore za ukupni poredak ili dobar rezultat na etapi u kontrastu s opuštenošću onih koje voze „rekreativno“, tek toliko da odrade kronometar i da ne budu izvan vremenskog limita (bilo je tužno gledati jednog Cadela Evansa među tim rekreativcima).

Froomeyyyyy
Francuzi su bili tužni zbog pada i odustanka njihovog favorita Perauda, dok su solidno brojni Britanci slavili novu pobjedu Chrisa Froomea. Uz sve jučerašnje navijačke zastave  danas smo vidjeli i par novih – Argentina, Meksiko, Mađarska, … Kasno je, butelja je popijena, izvještaji napisani, sad se treba ići u krevet i odmoriti za ono što nas čeka sutra – rano ustajanje i vožnja prema legendarnom l'Alpe d'Huezu. Cirkus i kaos!  

18.7.2013. - Kako do Alpe d'Huez-a ???


Kako započeti izvještaj o problemima na putu do Le Alpe d'Huez-a? Deviation (fran. za obilazak) i engleska riječ na F… bili su neki od prijedloga dečkiju iz ekipe. Idemo kronološki…

Ustajanje u 6 sati ujutro, vojničko tuširanje, spremanje stvari i bicikala, brzinski doručak i već u 7.30 bili smo u autu. Naše odredište: 152 km udaljeni Le Bourg d'Oisans, gradić smješten u alpskoj dolini koju je između dvije planine probila rijeka Le Romanche. Kasnije smo ustanovili da i sam grad ima svojih draži, ali nas je u tom trenutku zanimao samo kao ishodišna točka najlegendarnijeg biciklističkog uspona na svijetu - 21 serpentina 1850 m visokog Le Alpe d'Huez-a. Prvih 50-ak kilometara putovanja išlo je po planu, a onda smo ušli u Gap – startni grad današnje etape. Iako smo u grad ušli oko 3 sata i 30 minuta prije starta, tamo je bio potpuni kaos. Masa automobila stvorila je kolone, koje su iznenadile prilično ležernu francusku žandarmeriju. Naš prvi „deviation“. Nakon stajanja u koloni i improviziranja po sporednim uličicama Gap-a (koji djeluje puno veći od svojih 40 000 stanovnika), napokon smo uspjeli naći pravi put. Izgubili smo više od 30 minuta, ali moral u autu je i dalje bio visok. Cesta N85 dalje je vodila istom rutom kojom ide današnja etapa, tako da smo mogli gledati stanovnike naselja uz cestu kako se pripremaju za prolazak pelotona kroz njihovo selo. Sve je bilo OK do početka uspona na Col d'Ornon, zadnjeg uspona prije Bourg d'Oisans-a, nekih 26 km od samog mjesta. Francuski žandar je vjerojatno po svom vlastitom nahođenju odlučio blokirati cestu i ne propuštati vozila preko vrha. Kad smo ga pitali za deviation prema Bourg-u samo je slegnuo ramenima. Briga njega kako ćemo mi doći do tamo…

Budući da se bližilo vrijeme starta etape postojala je opasnost da ostanemo zarobljeni na uskom segmentu lokalne ceste ispod tog vrha, jer se ceste obično zatvaraju oko 2 sata prije starta. To bi značilo da uopće nećemo uspjeti vidjeti Alpe d'Huez, koji nam je bio najvažniji cilj cijelog puta. Moral je pao, uhvatila nas je panika i vozili smo se nazad bez neke konkretne ideje što točno napraviti. Srećom u jednom momentu sreli smo francuske vatrogasce. Ljudi su nam objasnili deviation koji bi trebao ostati nezatvoren, jurnuli smo tim putem, i kasnije se pokazalo da su vatrogasci bili u pravu. Vatrogasci 1 – Žandari 0.

Ipak stigosmo na vrijeme
Ukratko, uspjeli smo! Parkirali smo auto na ulazu u Bourg, uzeli bicikle i provezli se kroz grad prepun ljudi, istom rutom kojom će otprilike 2 sata kasnije proći vozači Tour de France-a. U centru grada cesta skreće lijevo, na sjever prema planinama iznad nas, jako strmim planinama. Prelazi se preko rijeke, prolazi kroz kružni tok i ulazi na cestu D211, što je službeni naziv ceste na „Alpe“. Vozimo se po ravnom još oko 1.5 km i nailazimo na znak koji označava početak uspona – 12.3 km za 1100 m visinske razlike. Nakon svih problema, F… riječi i deviation-a, naš uspon je napokon počeo. (foto album)

18.7.2013. - 18. etapa - Alpe d'Huez (dva puta)



Le Alpe d'Huez nije najteži uspon koji se koristi u velikim biciklističkim utrkama (teži su npr. obližnji Galibier, Mont Ventoux, usponi u talijanskim Dolomitima). Ono što „Alpe“ čini kultnim je njegova pristupačnost velikom broju ljudi kao i televizičnost cijele te planine – zapravo je televizija proizvela legendu o 21 serpentini. Ljudi iz cijelog svijeta danas dolaze na uspon nekoliko dana prije same utrke i tu provode svoj godišnji odmor. Kampiraju, biciklima osvajaju okolne vrhove i dobro partijaju. Cesta je dan-dva prije utrke zatvorena za aute, tako da na dan utrke gore mogu samo pješaci i biciklisti. Odmah na početku jačina uspona doslovno „udara u glavu“. Planina opominje da s njom nema šale. 
Dok se borite sa strminom, usput gledate fanove i čudite se tom cirkusu koji se događa oko vas. Teško je opisati što sve navijači rade tijekom tih 12.3 km – plešu, piju, bodre vas i druge bicikliste na usponu, špricaju vas vodom, prave špalir i deru vam se u lice kao da ste vi vozač na Tour-u. U glavi se konstantno bore dva impulsa – u jednom trenutku mislite na fizički umor i hoćete li izdržati do iduće serpentine, a u drugom se smijete ludom Španjolcu u kostimu Supermana. Kad vidite slovensku zastavu vičete im „gremo Slovenci“ i usput im odgovarate na pitanje od kud ste. Svi plješću i podržavaju. Slovacima spomenete Sagana i odmah vas tapšaju i prijateljski poguraju koji metar. Ljudi su doslovno na svakom metru s obje strane ceste, svi su pozitivno ludi, a zastava ima iz gotovo svake zemlje svijeta. Uživancija!  (foto album)

Dutch corner
Onda vam se u glavi odjednom nešto klikne i počnete ponovno misliti na strminu. Pogledate iznad sebe i vidite cilj – skijašku stanicu i hotelske komplekse na vrhu, i zavrti vam se u glavi. Mislite kako se već toliko patite, a još ima toliko puno do gore. Noge su tvrde i bride, razmišljate da ovo nema smisla i da treba stati sa strane i pridružiti se navijačkoj fešti. Pa si obećate da ćete izdržati do sljedeće serpentine. Uglavnom, upali ste u krizu… 

Francuzi su svaku serpentinu označili te postavili table s njenim brojem i nadmorskom visinom. Prva serpentina ima broj 21 i dalje se odbrojava prema nuli (tako da su na stazi zapravo 22 serpentine, ali budući da Francuzi ne znaju brojati, uvijek se priča o 21). U trenutku krize ti brojevi i oznake nadmorske visine psihički puno pomažu jer si možete postaviti neki kratkoročni cilj – doći do slijedeće serpentine. I tako redom, jedna po jedna. I onda odjednom kriza prođe, a vi opet uživate u fanovima uz cestu. Možda slične faze prolaze i sami vozači Tour-a, s malom razlikom što oni ipak idu nešto brže uz planinu. 



Još jedna stvar oduševljava - naravno da nismo bili jedini kojima je palo na pamet popeti se gore biciklima. Zajedno s nama penjalo se na tisuće biciklista, a velika većina njih puno brže od autora teksta. Često su me obilazile cijele obitelji – otac na početku grupe formira tempo, iza njega dva-tri klinca od 10 godina na više i na kraju mama koja bodri cijelu ekipu i viče onom mulcu na početku da uspori. Tako svi oni prođu pored mene, a onaj najmlađi u Sky dresu uputi mi pogled u stilu „a jesi spor stari“. 

Kako prolaze serpentine ekipa uz cestu postaje sve luđa i luđa. Na 10-om zavoju su Irci u većini, pjevaju punom parom i na asfalt crtaju grafite podrške svojim vozačima – Dan Martin i Nicholas Roche. Na 7-om zavoju pored groblja nalazi se mala Nizozemska. Na tisuće ljudi u narančastim dresovima je u totalnom party modu, zvučnici tresu neki hardcore horror techno, maše se upaljenim bakljama…(foto album bonus)

Došao sam do zavoja broj 4 na 1553 mnv, kad su me žandari (evo ih opet!) prisilili da se zaustavim i stanem sa strane jer dolazi Tour de France karavana – dugačka kolona vozila prerađenih na bezbroj načina iz kojih zgodne hostese gledateljima bacaju manje-više beskorisne poklone sponzora. Budući da su dečki iz kluba bili iznad mene na cesti, bliže samom vrhu, odlučio sam se smjestiti na strmoj stijeni iznad samog zavoja. Privezao sam bicikl uz ogradu i za promjenu malo planinario do vrha stijene. Nisam bio usamljen – istu poziciju „skužili“ su dvoje Šveđana, troje Južnoafrikanaca i pet Nijemaca. Vadim pivo i zastavu iz ruksaka i započinje ugodni razgovor s ostalim ljudima na stijeni (početak razgovora doslovno je bio „a čija je to zastava?“). Vrijeme brzo prolazi u iščekivanju prvog prolaska vozača (na današnjoj etapi bila su dva uspona na Alpe d'Huez, jedinstveno u dosadašnjoj povijesti Tour-a). U trenutku dolaska vodećeg svi ustajemo i plješćemo – u vodstvu je Van Garderen, peloton je potpuno razlomljen, Voeckler i Schleck pokušavaju krenuti u napad, nedugo nakon njih prolazi i žuta majica …

Pozdravljam ljude i spuštam se opet na cestu jer u drugom prolazu želim biti dio špalira koji se ispred vozača poput mora otvara u zadnji čas prije prolaska. Pronalazim lijepo mjesto, a točno preko puta mene je zgodna Baskijka, navijačica tima Euskaltel-Euskadi. Slikam curu kao dokaz nekim frendovima koji tvrde da: a) Baskijke nisu zgodne, b) na Tour dolaze samo Baski, a ne i žene. Mala razonoda u iščekivanju drugog prolaska …

Uskoro se čuju helikopteri i stvara se špalir na cesti. Preko puta mene Baski i Amerikanci, ispred Japanci, a iza Nizozemci, svi sa svojim zastavama. Prolazi Van Garderen dok ga Amerikanci frenetično bodre, ima 30-ak sekundi prednosti od prvog pratitelja Francuza Riblona. Još je 4 km do cilja, bit će gusto. Nekoliko minuta kasnije spiker na francuskom radiju u ekstazi javlja da je Riblon prestigao Van Garderena (toliko francuskog i ja znam) i time donio Francuskoj prvu pobjedu na ovogodišnjem Tour-u. Dok radio spiker vrišti izraze poput „heroique“ Ameri preko puta mene na rubu plača. Vozači i dalje prolaze kroz naš špalir pojedinačno i u malim grupama. Bodrimo ih sve do kraja, a one zadnje sprintere još i najjače jer je njima ipak najteže…

Etapa je gotova, Francuzi se grle i slave, ostali im čestitaju, a desetak minuta nakon prolaska zadnjeg vozača kreće nova avanture – spust nazad do Bourg-a zajedno sa još desetine tisuća drugih pješaka, biciklista i bezbroj službenih vozila. Gataj, koči, ubrzaj, stani, kreni, …

Kod auta se srećem s ostatkom ekipe i uz pivo razmjenjujemo dojmove. Pričamo još dugo za vrijeme vožnje prema Grenoblu u kojem imamo večerašnji smještaj. Ostali dečki su došli do vrha i potpuno osvojili Alpe d'Huez. Svi smo oduševljeni doživljenim. Koliko god smo čuli o toj planini i koliko god smo puta vidjeli sam prijenos uspona, ništa ne može dočarati taj dojam kao biti uživo na licu mjesta i vidjeti cijeli taj, sad sam potpuno siguran, cirkus. 

Ima još ..... klikni ovdje