Le Alpe d'Huez nije najteži
uspon koji se koristi u velikim biciklističkim utrkama (teži su npr. obližnji
Galibier, Mont Ventoux, usponi u talijanskim Dolomitima). Ono što „Alpe“ čini
kultnim je njegova pristupačnost velikom broju ljudi kao i televizičnost cijele
te planine – zapravo je televizija proizvela legendu o 21 serpentini. Ljudi iz
cijelog svijeta danas dolaze na uspon nekoliko dana prije same utrke i tu
provode svoj godišnji odmor. Kampiraju, biciklima osvajaju okolne vrhove i
dobro partijaju. Cesta je dan-dva prije utrke zatvorena za aute, tako da na dan
utrke gore mogu samo pješaci i biciklisti. Odmah na početku jačina uspona
doslovno „udara u glavu“. Planina opominje da s njom nema šale.
Dok se borite
sa strminom, usput gledate fanove i čudite se tom cirkusu koji se događa oko
vas. Teško je opisati što sve navijači rade tijekom tih 12.3 km – plešu, piju,
bodre vas i druge bicikliste na usponu, špricaju vas vodom, prave špalir i deru
vam se u lice kao da ste vi vozač na Tour-u. U glavi se konstantno bore dva
impulsa – u jednom trenutku mislite na fizički umor i hoćete li izdržati do
iduće serpentine, a u drugom se smijete ludom Španjolcu u kostimu Supermana.
Kad vidite slovensku zastavu vičete im „gremo Slovenci“ i usput im odgovarate
na pitanje od kud ste. Svi plješću i podržavaju. Slovacima spomenete Sagana i
odmah vas tapšaju i prijateljski poguraju koji metar. Ljudi su doslovno na
svakom metru s obje strane ceste, svi su pozitivno ludi, a zastava ima iz
gotovo svake zemlje svijeta. Uživancija! (foto album)
Dutch corner |
Francuzi
su svaku serpentinu označili te postavili table s njenim brojem i nadmorskom
visinom. Prva serpentina ima broj 21 i dalje se odbrojava prema nuli (tako da
su na stazi zapravo 22 serpentine, ali budući da Francuzi ne znaju brojati,
uvijek se priča o 21). U trenutku krize ti brojevi i oznake nadmorske visine
psihički puno pomažu jer si možete postaviti neki kratkoročni cilj – doći do
slijedeće serpentine. I tako redom, jedna po jedna. I onda odjednom kriza
prođe, a vi opet uživate u fanovima uz cestu. Možda slične faze prolaze i sami
vozači Tour-a, s malom razlikom što oni ipak idu nešto brže uz planinu.
Još jedna stvar oduševljava - naravno da nismo bili jedini kojima je palo na pamet popeti se gore biciklima. Zajedno s nama penjalo se na tisuće biciklista, a velika većina njih puno brže od autora teksta. Često su me obilazile cijele obitelji – otac na početku grupe formira tempo, iza njega dva-tri klinca od 10 godina na više i na kraju mama koja bodri cijelu ekipu i viče onom mulcu na početku da uspori. Tako svi oni prođu pored mene, a onaj najmlađi u Sky dresu uputi mi pogled u stilu „a jesi spor stari“.
Kako
prolaze serpentine ekipa uz cestu postaje sve luđa i luđa. Na 10-om zavoju su
Irci u većini, pjevaju punom parom i na asfalt crtaju grafite podrške svojim
vozačima – Dan Martin i Nicholas Roche. Na 7-om zavoju pored groblja nalazi se
mala Nizozemska. Na tisuće ljudi u narančastim dresovima je u totalnom party
modu, zvučnici tresu neki hardcore horror techno, maše se upaljenim bakljama…(foto album bonus)
Došao sam
do zavoja broj 4 na 1553 mnv, kad su me žandari (evo ih opet!) prisilili da se
zaustavim i stanem sa strane jer dolazi Tour de France karavana – dugačka
kolona vozila prerađenih na bezbroj načina iz kojih zgodne hostese gledateljima
bacaju manje-više beskorisne poklone sponzora. Budući da su dečki iz kluba bili
iznad mene na cesti, bliže samom vrhu, odlučio sam se smjestiti na strmoj
stijeni iznad samog zavoja. Privezao sam bicikl uz ogradu i za promjenu malo
planinario do vrha stijene. Nisam bio usamljen – istu poziciju „skužili“ su
dvoje Šveđana, troje Južnoafrikanaca i pet Nijemaca. Vadim pivo i zastavu iz
ruksaka i započinje ugodni razgovor s ostalim ljudima na stijeni (početak
razgovora doslovno je bio „a čija je to zastava?“). Vrijeme brzo prolazi u
iščekivanju prvog prolaska vozača (na današnjoj etapi bila su dva uspona na Alpe
d'Huez, jedinstveno u dosadašnjoj povijesti Tour-a). U trenutku dolaska vodećeg
svi ustajemo i plješćemo – u vodstvu je Van Garderen, peloton je potpuno
razlomljen, Voeckler i Schleck pokušavaju krenuti u napad, nedugo nakon njih
prolazi i žuta majica …
Pozdravljam
ljude i spuštam se opet na cestu jer u drugom prolazu želim biti dio špalira
koji se ispred vozača poput mora otvara u zadnji čas prije prolaska. Pronalazim
lijepo mjesto, a točno preko puta mene je zgodna Baskijka, navijačica tima
Euskaltel-Euskadi. Slikam curu kao dokaz nekim frendovima koji tvrde da: a)
Baskijke nisu zgodne, b) na Tour dolaze samo Baski, a ne i žene. Mala razonoda
u iščekivanju drugog prolaska …
Uskoro se
čuju helikopteri i stvara se špalir na cesti. Preko puta mene Baski i
Amerikanci, ispred Japanci, a iza Nizozemci, svi sa svojim zastavama. Prolazi
Van Garderen dok ga Amerikanci frenetično bodre, ima 30-ak sekundi prednosti od
prvog pratitelja Francuza Riblona. Još je 4 km do cilja, bit će gusto. Nekoliko
minuta kasnije spiker na francuskom radiju u ekstazi javlja da je Riblon
prestigao Van Garderena (toliko francuskog i ja znam) i time donio Francuskoj
prvu pobjedu na ovogodišnjem Tour-u. Dok radio spiker vrišti izraze poput
„heroique“ Ameri preko puta mene na rubu plača. Vozači i dalje prolaze kroz naš
špalir pojedinačno i u malim grupama. Bodrimo ih sve do kraja, a one zadnje
sprintere još i najjače jer je njima ipak najteže…
Kod auta se
srećem s ostatkom ekipe i uz pivo razmjenjujemo dojmove. Pričamo još dugo za
vrijeme vožnje prema Grenoblu u kojem imamo večerašnji smještaj. Ostali dečki
su došli do vrha i potpuno osvojili Alpe d'Huez. Svi smo oduševljeni
doživljenim. Koliko god smo čuli o toj planini i koliko god smo puta vidjeli
sam prijenos uspona, ništa ne može dočarati taj dojam kao biti uživo na licu
mjesta i vidjeti cijeli taj, sad sam potpuno siguran, cirkus.
Ima još ..... klikni ovdje
Ima još ..... klikni ovdje
Nema komentara:
Objavi komentar